Rastanak
Na odru leži mrtav
Svijeća nad njim gori
Mačka na jastuku prljavih šapa,
Od borbe raščupana.
Pade usahla ruka, Pjesnika mrtvoga
Mačka liže tragove muha, sa lica pjesnika.
Gasi se dogorjela svijeća.
Otišao je da nikada ne dođe.
Uzdignut, razapet, mračan.
Dovikujem ti! „ On gori“ Svijet moj se ruši,
„Dovikujenm ti“
I kada kroz suze budem gledala unatrag,
U vrijeme svoga života ,
Ako se postojanje ovozemaljsko može nazvati tako,
I tada ću se sjećati ovoga,
Što u meni bijaše,
Probudilo osjećaj sličan pojavi sudnjeg dana.
I neće tada postojat ono, za što smo se još kao mladi,
Uzaludno zalagali,
Neće kažem biti nepreglednih,
Zelenih travnjaka,
Neće biti ni ledenih planinskih voda,
Postojaće samo sjećanje, na glasno lupanje srca
Majke nam zemlje,
I mi ćemo se tada,
Kao da to nismo nikada znali,
Pretvoriti u prah,
Jer od praha smo i nastali,
I ako nam se posreći,
Bit ćemo dijelom, majke nam zemlje
Ili će se izgubiti svako sjećanje
Na nas, kao što se polako, ali sigurno,
Gubi sjećanje na sve ono,
Što nam je nekad bilo vrijedno.
Daca
