RASTANAK

Rastanak

 

Na odru leži mrtav

Svijeća nad njim gori

Mačka na jastuku prljavih šapa,

Od borbe raščupana.

Pade usahla ruka, Pjesnika mrtvoga

Mačka liže tragove muha, sa lica pjesnika.

Gasi se dogorjela svijeća.

Otišao je da nikada ne dođe.

Uzdignut, razapet, mračan.

Dovikujem ti! „ On gori“ Svijet moj se ruši,

„Dovikujenm ti“

                                 

I kada kroz suze budem gledala unatrag,

U vrijeme svoga života ,

Ako se postojanje ovozemaljsko može nazvati tako,

I tada ću se sjećati ovoga,

Što u meni bijaše,

Probudilo osjećaj sličan pojavi sudnjeg dana.

I neće tada postojat ono, za što smo se još kao mladi,

Uzaludno zalagali,

Neće kažem biti nepreglednih,

Zelenih travnjaka,

Neće biti ni ledenih planinskih voda,

Postojaće samo sjećanje, na glasno lupanje srca

Majke nam zemlje,

I mi ćemo se tada,

Kao da to nismo nikada znali,

Pretvoriti u prah,

Jer od praha smo i nastali,

I ako nam se posreći,

Bit ćemo dijelom, majke nam zemlje

Ili će se izgubiti svako sjećanje

Na nas, kao što se polako, ali sigurno,

Gubi sjećanje na sve ono,

Što nam je nekad bilo vrijedno.

 

Daca

 

 

Komentariši